295. godine rimski imperator Gaius Valerius Aurelius Diocletianus počeo je graditi palaču u uvali brnistre na dalmatinskoj obali, gdje se i rodio.
Poslije abdikacije 305. godine, umirovljeni vladar napustio je Nikomediju i smjestio se u palaču trapeznog oblika, površine 28.900 četvornih metara, u želji da tu provede ostatak svoga života.
Nakon Dioklecijanove smrti palača je ostala pod carskom vlašću, a pretvorba palače u grad počela je u sedmom stoljeću, kada su se stanovnici obližnje Salone pod naletom Avara i Slavena sklonili u nju.
U desetom i jedanaestom stoljeću Split je bio pod vlašću hrvatskih kraljeva, a početkom dvanaestog stoljeća, kao i ostalim Dalmatinskim gradovima, njime su vladali hrvatsko-mađarski kraljevi. Od početka petnaestog do polovine osamnaestog stoljeća zamijenila ih je venecijanska administracija. U osamnaestom stoljeću, poslije kratkotrajne francuske vladavine, Split pada pod Austro-Ugarsku Monarhiju. Poslije I. svjetskog rata uloga Splita kao kulturnog, administrativnog i ekonomskog centra jača, a broj stanovnika raste. Drugi svjetski rat donio je patnje i bombardiranja. Period mira koji je uslijedio utjecao je na vrlo dinamičan razvoj grada. Domovinski rat Splitu nije nanio izravne štete, ali je prihvaćajući izbjeglice, grad ekonomski stagnirao.